Principi pigmentacije: zašto boje izgledaju kako izgledaju?
U prethodnom tekstu govorili smo o disperziji pigmenta. Ovaj tekst ide korak unatrag i bavi se temeljnim pitanjem: što je zapravo pigment, zašto vidimo boju i što određuje hoće li pigment dobro pokriti podlogu ili ne.
1. Zašto vidimo boju
Vidljiva svjetlost dio je elektromagnetskog spektra, s valnim duljinama između otprilike 380 nm (ljubičasta) i 700 nm (crvena). Kad svjetlost padne na neku tvar, mogu se dogoditi tri stvari: refleksija (odbijanje), transmisija (prolaz kroz tvar) i apsorpcija (upijanje).
Boju koju vidimo rezultat je onog dijela svjetlosti koji se reflektira natrag prema našem oku. Pigment koji apsorbira plavu i zelenu svjetlost, a reflektira crvenu — vidjet ćemo kao crveni. Pigment koji apsorbira sve valne duljine gotovo podjednako vidjet ćemo kao crni. Pigment koji reflektira sve valne duljine gotovo podjednako vidjet ćemo kao bijeli.
Ono što određuje koje će valne duljine biti apsorbirane, a koje reflektirane, jest kemijska struktura pigmenta — konkretno, raspored elektrona u molekuli ili kristalnoj rešetki. Zato su kemijski različiti pigmenti različitih boja, i zato promjena kemijske strukture (npr. oksidacijom ili fotodegradacijom) mijenja boju.
2. Što određuje pokrivnost pigmenta
Kao što je opisano u prvom tekstu ove serije, pokrivnost ovisi primarno o indeksu refrakcije — fizikalnom svojstvu koje opisuje koliko se svjetlost lomi i raspršuje prolazeći kroz određenu tvar ili nailazeći na njezinu površinu.
Što je razlika između indeksa refrakcije pigmenta i veziva u kojemu se nalazi veća, to pigment jače raspršuje svjetlost i time djeluje pokrivnije. Titanijev dioksid (TiO₂) ima indeks refrakcije oko 2,7 — daleko viši od većine veziva (oko 1,4–1,6) — što ga čini najjačim bijelim pigmentom koji poznajemo.
Osim indeksa refrakcije, na pokrivnost utječe i veličina čestica. Optimalna veličina čestice za maksimalno raspršivanje svjetlosti leži oko pola valne duljine vidljive svjetlosti — dakle između 200 i 400 nm. Čestice koje su znatno manje ili veće od tog raspona raspršuju svjetlost manje efikasno.
Mnogi pigmenti — posebno organski — imaju relativno nizak indeks refrakcije i sami po sebi nisu pokrivni. To ne znači da se s njima ne može postići pokrivna boja, ali o tome više u poglavlju 6.
Nepokrivnost pigmenta nije uvijek mana — ponekad je upravo to željeno svojstvo. Kontrastice, washevi, glazure i tinte namjerno koriste pigmente niske pokrivnosti: svjetlost prolazi kroz sloj boje, reflektira se od podloge i vraća kroz boju, što daje vizualnu dubinu i sjaj koji pokrivni pigment ne može reproducirati. Upravo zato su organski pigmenti s niskim indeksom refrakcije idealni za ove primjene.
Zanimljivo je da se pokrivnost pigmenta može namjerno smanjiti posebnom obradom. Pigmenti koji su u standardnoj formi polupokrivni ili pokrivni — poput okera — mogu se mikronizacijom (usitnjavanje čestica ispod optimalne veličine za raspršivanje svjetlosti) ili površinskom kemijskom obradom učiniti transparentnima. Transparentni oker isti je pigment kao standardni, ali obrađen tako da propušta više svjetlosti do podloge nego prije obrade. Takvi pigmenti koriste se npr u lazurama za drvo gdje želimo da prirodne šare drveta ostanu vidljive nakon bojanja i svuda gdje želimo promijeniti boju površine bez gubitka prozirnosti.
3. Organski pigmenti
Organski pigmenti su spojevi na bazi ugljika. Boju dobivaju zahvaljujući specifičnim kemijskim strukturama — najčešće konjugiranim sustavima dvostrukih veza — koje apsorbiraju određene valne duljine vidljive svjetlosti.
Karakteristike organskih pigmenata:
• Iznimno intenzivne, čiste i zasićene boje
• Nizak indeks refrakcije — same po sebi nisu pokrivne
• Manja gustoća — lakše je postići visoku koncentraciju čestica u formulaciji
• Varijabilna svjetlostalnost — od izvrsne (npr. ftalocijanini) do loše (npr. neki azo pigmenti)
• Varijabilna toplinska stabilnost — mnogi organski pigmenti degradiraju na višim temperaturama
Tipični primjeri: ftalocijanin plavi i zeleni (npr. PB15, PG7), kinakridoni (npr. magenta PR122), azo pigmenti (npr. žuti PY74, narančasti PO34, crveni PR112), karbazol ljubičasti (PV23), pyroll crveni (PR254).
4. Anorganski pigmenti
Anorganski pigmenti su mineralni spojevi — oksidi, sulfidi, soli i slični. Boju najčešće dobivaju elektronskim prijelazima u ionima prijelaznih metala (željeza, kroma, mangana, kobalta i dr.) ili strukturnim efektima.
Karakteristike anorganskih pigmenata:
• Viši indeks refrakcije — bolji potencijal pokrivnosti (posebno bijeli pigmenti poput TiO₂ i ZnO)
• Izvrsna svjetlostalnost — anorganski pigmenti su generalno stabilniji prema UV zračenju
• Izvrsna toplinska stabilnost — pogodni za primjene na visokim temperaturama
• Manje intenzivne, često prigušene boje — paleta je ograničenija nego kod organskih pigmenata
• Neki sadrže teške metale — olovo, kadmij, krom(VI) — koji su toksični i regulirani
Tipični primjeri: titanijev dioksid (bijeli, PW6), željezni oksidi (žuti PY42, crveni PR101, crni PBK11), ultramarin plava (PB29), kobalt plava (PB28), cinkov oksid (bijeli, PW4).
5. Organski vs. anorganski — kratka usporedba
Nije točno da je jedna skupina bolja od druge — svaka ima prednosti i mane, i u praksi se često kombiniraju u istoj formulaciji. Organski pigmenti donose intenzivnu, zasićenu boju i široku paletu, ali su sami po sebi manje pokrivni i mogu biti manje stabilni. Anorganski donose pokrivnost, trajnost i toplinsku stabilnost, ali s ograničenijom paletom i manje zasićenim nijansama. U formulacijama boja rijetko se radi s jednom vrstom pigmenta — gotova boja najčešće sadrži kombinaciju više pigmenata, svaki sa svojom ulogom.
6. Pokrivnost s nepokrivnim pigmentima
Organski pigmenti sami po sebi ne pokrivaju dobro — ali to ne znači da se s njima ne može postići pokrivna boja. Pokrivnost se u takvim formulacijama postiže miješanjem. Najčešći pristup je kombinacija organskog pigmenta s TiO₂. Titanijev dioksid preuzima ulogu “nosača pokrivnosti”: on raspršuje svjetlost i čini boju neprozirnom, dok organski pigment daje boju i zasićenost. Bez TiO₂, ista količina organskog pigmenta bi dala intenzivnu ali nepokrivnu boju. Formuliranje boje s organskim pigmentom i TiO₂ daje intenzivnu i pokrivniju nijansu. Vrlo teško, u nekim slučajem i nemoguće je postići potpuno pokrivnu a intenzivnu nijansu jer TiO₂ desaturira nijansu.
Ovaj princip vrijedi i u obrnutom smjeru: TiO₂ sam po sebi daje bijelu pokrivnu boju. Dodavanjem malog postotka organskog pigmenta dobiva se pokrivna obojena boja, no te nijanse su pastelne, tj blage. Upravo tako funkcionira nijansiranje bijelih boja u prodavaonicama — u bijelu bazu na bazi TiO₂ dodaje se mali udio organskog ili anorganskog koloranta.
Zaključak
Boja pigmenta posljedica je kemijske strukture koja određuje koje će valne duljine biti apsorbirane. Pokrivnost ovisi o indeksu refrakcije i veličini čestica — i nije svojstvo svih pigmenata jednako. Organski pigmenti donose intenzivne boje, anorganski donose pokrivnost i trajnost. U praksi se kombiniraju, a pokrivnost s nepokrivnim pigmentima postiže se miješanjem s TiO₂.
Najnoviji članci
- Agram Group Build #7 – Amon Hen, dio 5 Krunoslav Belinić, 15.10.2026.
- Agram Group Build #7 – Amon Hen, dio 4 Marko Paunović, 08.10.2026.
- Agram Group Build #7 – Amon Hen, dio 3 Krunoslav Belinić, 01.10.2026.
- Agram Group Build #7 – Amon Hen, dio 2 Marko Paunović, 24.09.2026.
- Natpisi za vaše baze Marko Paunović, 24.09.2026.
Najnoviji izvještaji s bojišta
- Kill Team - Blooded vs. Vespid Stingwings 28.02.2025., GW - Warhammer 40.000, i Antoni Pastuović (Imperial Guard)
- Dark Angels protiv T'au Battlereport 22.04.2022., GW - Warhammer 40.000, Borna Pleše (Space Marines) i Kristijan Kliska (Tau Empire)
- Sisters of Battle protiv Ultramarines 17.11.2021., GW - Warhammer 40.000, i Nino Marasović (Space Marines)

